Nepismena

Nepismena by Ágota Kristóf, Uroš Đurković's review Apr 19, 2022 Sve više nam je potrebno sve manje. Detalji varaju, gomilanje vara. Priča je uvek i skrivanje. Deljenje je uvek i prikrivanje. Međutim, pravi spas nestanka moguć je samo u dva ekstrema: ako ničeg nema ili ako apsolutno sve ostaje. Ko je svaki zapis o sebi spalio ili odvukao u recycle bin, miran je. Ko skribomanski neumorno navaljuje da sve očara dočaravanjem svakog detalja svoje svakodnevice, zapravo, beži od sebe. U opisivanju nečijeg života, retko šta vara kao ono što je izmerljivo, izbrojivo. Umesto monumentalnih, kitnjasto raspričanih memoara u više tomova, Agota Krištof je o svom životu ostavila jedan knjižuljak. Sve je obuzdano, svedeno, skromno, a drhtavo silovito. Sažetost i jezgrovitost pripovedanja sve je samo ne škrtost – ovde nema ni artističke poze, zavijutaka lirizma, niti izloga bolećivosti, ali je otvorena prilika da se kroz maleni otvor kroz književna vrata baci pogled na ono što je zaista Agotin život bio. Ima tu i posustajalosti, razočaranosti , muke, ali i neočekivano otmene mere. Gotovo da bi se mogao stvoriti utisak da se izvinjava što je i ovoli(c)ko rekla. A rekla je sve. Uprkos tome što sam sam raspričano biće, sve više volim neraspričane pisce. Suština je uvek u paktu sa tišinom. Opismenićemo se zaista tek onda kada budemo mogli da čitamo to nevidljivo pismo. Sve drugo je maska, zamajavanje.