Jozef Rot

Iz autobiografske beleške J. Rota: Rođen sam 1894. u Švabiju, u Voliniji. Majka mi je bila ruska Jevrejka kojoj geto nije bio tuđ. Moj otac, finansijski službenik, bio je Bečlija starog kova, ljubitelj umetnosti koji je i sam slikao. Bio je pun duha, skeptičan, epikurejac. Voleo je da popije. Ja, nisam ga upoznao, umro je pre mog rođenja. S 13 godina kršten sam, pre će biti, slučajno. Uspešno sam prošao humanističku pierističku gimnaziju, potom sam na Univerzitetu studirao germanistiku. Pošto sam bio veoma siromašan, davao sam pomoćne časove kako bih zaradio za život kao junak mog romana, vojni lekar Maks Demant, i on “ubogi Jevrejin”.

Kad je izbio rat, bilo mi je 20 godina. Prijavio sam se kao dobrovoljac i borio sam se na ruskom frontu. Na imenovanje za potporučnika bio sam veoma ponosan. Posle tri meseca pobegao sam iz zarobljeništva.

Nakon okončanja rata, 1918, spopalo me je očajanje. Rekli su mi da za mene kao vojnika više nema posla, a neki drugi poziv nisam imao. Tako sam postao novinar. U bečkom „Nojen Tagu” bio sam nadležan za „raznolije”. Cele dve godine sam se u  policijskim revirima morao zanimati ubicama i komunistima.

Iz Beča me je oterala inflacija jer je život tamo bio postao nemoguć. Otišao sam u Berlin gde se „moglo nešto zaraditi”. Tamo sam bio jedini redaktor jednog malog lista o kome se radije ne bih izjašnjavao. Nakon što bi bio odštampan, sam sam ga prodavao na ulici...

„Frankfurter Cajtung” angažovao me je kao reportera i dobro plaćao. Za novine sam obilazio Rusiju, balkanske zemlje itd. Istovremeno sam pisao svoje prve romane: „Bekstvo bez kraja”, „Pobuna” - oba su bila prevedena na francuski, „Hotel Savoy”, „Ciper i njegov otac” u kome mi je jedan od ratnih drugova poslužio kao uzor za junaka romana.

Jednoga dana - bio sam upravo u Francuskoj -  pokarabasio sam se s „Frankfurter Cajtungom” i četiri meseca sam bio sasvim bez sredstava. Pešačio sam od Liona do Marseja gde sam morao da se zaposlim kao „perač brodova”. Bio je to zanimljiv, ali i opasan posao. Osećao sam se u većoj opasnosti nego na frontu jer se plašim vode. Voda je čovekomrzački element. Pošto sam se opet bio izmirio s mojim novinama, objavio sam 1931. godine „Jov”-a. Roman je doživeo uspeh i počeo sam da zarađujem mnogo novca. Moj izdavač Kipenhauer davao mi je 3 000 mesečno što je zajedno s mojom novinarskom platom činilo lepu sumicu. Ipak to nikad nije dostajalo. Moj životni stil „grandsenjora” ima visoku cenu. A sad su mi još i nacisti opljačkali najveći deo mojih prihoda. Konfiskovali su mi 30 000 maraka koje mi je izdavač još dugovao jer sam napisao članak protiv njih. Nacionalsocijalizam mi je mrzak kao svaka kolektivistička mistika, pod kojim god imenom da se pojavi. Ja sam individualist. Odbio sam da od Hitlera budem prihvaćen kao nemački pisac, iako mi je to bilo ponuđeno. Ja sam Austrijanac, imam jevrejsku majku i nacionalsocijalistima ne mogu da oprostim vladanje prema Austriji, baš kao ni njihova proganjanja Jevreja: čovek ne pljuje na grob svoje majke.

„Jov” je imao tiraž od 30 000, „Radecki marš” 40 000 primeraka. Hitler je zabranio moje knjige jer sam legitimist. Da su se Habzburzi vratili na dužnost, Rajh bi jednom zasvagda bio sprečen da posegne za Austrijom...