Fric Hohvelder (i drugi)

Ödön Josip von Horváth, poreklom od sitnog mađarskog plemstva, rođen je 1901. u Rijeci (tadašnjoj austrougarskoj Fiume). Kao sin diplomate Ödön je vaspitan liberalno i kosmopolitski. Detinjstvo i mladost proveo je u Beogradu, Budimpešti i Minhenu a maturirao je u Beču posle 1. svetskog rata.

Horváth je potom studirao dve godine u Minhenu, između ostalog germanistiku i teatarske nauke. U to vreme, 1922, pada objavljivanje njegove prve knjige;  „Das Buch der Tänze“, od koje se kasnije ipak distancirao.

Inflacija u Nemačkoj koja je svoj vrhunac doživela 1923, za Horvátha je bila fenomen s koji se uvek iznova bavio u svom književnom delu. Svoju intenzivnu književnu delatnost započeo je pod njenim utiskom. Uz prvi završeni komad „Mord in der Mohrengasse“ (Ubistvo u Makovoj ulici) 1923. nastale su i „Sportmärchen“ (Sportske bajke).

Od 1923. Horváth redovno boravi u Berlinu. Godine 1924. Horváthova familija kupuje kuću u Murnau na Staffelsee-u, gde se mladi autor sledećih godina uvek iznova povlačio. Na primeru te tadašnje tvrđave nacionalsocijalizma u bavarskoj provinciji Horváth je s brigom posmatrao političke promene. Njegova iskustva s nacionalsocijalizmom talože mu se u delima, na primer u komadima „Sladek“ (1929), „Italijanska noć“ (1931) ili u romanu „Omladina bez boga“ (1938).

Horváth se probio 1929. s praizvedbama „Sladeka“ i „Uspinjače“ (Bergbahn). Najveći uspesi bili su mu 1931. i 1932. praizvedbe „Italijanske noći“, „Priče iz Bečke šume“ (Geschichten aus dem Wiener Wald) i „Kazimir i Karolina“. Na predlog Carla Zuckmayera u jesen 1931. dobio je renomiranu Kleistovu nagradu.

Zbog dolaska nacionacsocijalista na vlast 1933. više nije mogla da se održi praizvedba komada „Vera Ljubav Nada“ (Glaube Liebe Hoffnung). Autor je napustio Nemačku i otišao u Austriju. Ocrnjen od novih vlastodržaca Horváth je ipak nastojao da izbegne konflikte s njima. Čak i posle javnog spaljivanja njegovih knjiga 1934. je podneo zahtev za prijem u Rajhsferband nemačkih pisaca. Iz današnjeg ugla Horváthovo ponašanje izgleda politički i moralno problematično. U potrazi mogućim razlozima koji su ga na to podsticali istraživanja nisu došla do nekih jednoznačnih rezultata.

Između 1935. i 1937. Horváth je radio pod pseudonimom H. W. Becker na različitim filmskim projektima. Bio je koautor na scenariju za filmovanje komada Johanna Nestroya „Hoće da se našali“ (Einen Jux will er sich machen) i između ostalog napisao scenarije za filmove: „Knjigovođa Šnabel“ (Buchhalter Schnabel) i »Rendezvous in Wien«. Njegovi romani „Omladina bez boga“ i „Dete našeg doba“ pojavili su se 1938. u jednoj amsterdamskoj egzilantskoj izdavačkoj kući i nacisti su ih stavili na „listu škodljivog i nepoćudnog štiva“.

Kad su marta 1938. Hitlerove trupe umarširale u Beč Horvat je napustio grad i preko Budimpešte i Amsterdama stigao u Pariz. Već je imao ulaznu vizu za SAD kada je 1. juna 1938. poginuo na Jelisejskim poljima, ubila ga je teška grana drveta koju je oborila letnja oluja. Sahranjen je najpre u Parizu, da bi 1988. godine njegovi posmrtni ostaci bili preneti u Beč gde otad počivaju na Centralnom groblju.


Izvor: Ödön von Horváth - Biografie und Inhaltsangaben https://www.inhaltsangabe.de/autoren/horvath/

 

 

Fritz Hochwälder rođen je 28. maja 1911. kao sin jevrejskog majstora-tapecirera i odrastao je u malograđanskim prilikama. Po završetku osnovne i srednje škole u Beču izučio je očev tapecirerski zanat, 1936. stekao majstorsko pismo i otvorio sopstvenu radionicu.

Uz svoj tapecirerki rad bavio se autodidaktički književnošću i istorijom umetnosti – podsticaje za to dobio je već pohađajući večernje kurseve na Narodnom univerzitetu u bečkom Otakringu.

Pisao je seriju radio-drama i pozorišnih komada i angažovao se u Socijalističkoj radničkoj omladini.

Prvi pozorišne uspehe kao dramski pisac zadobio je s komadom „Jehr“ (praizveden 1932. na Wiener Kammerspielen) i "Liebe in Florenz" (1936).

1938, po anšlusu Austrije, prebegao je iz Austrije u Švajcarsku preplivavši Rajnu. Roditelji su mu 1942. deportovani u Poljsku gde su našli smrt u gasnim komorama. Fric je smešten u radni logor u Tesinu.

Kao imigrant u Švajcarskoj nije mogao da praktikuje svoj zanat, tako mu nije preostalo ništa drugo – kako je napisao u svojim Sećanjima – nego da „svoj dotadašnji hobi nastavi u formi celodnevnog zanimanja koje ne donosi hleb". 1942 su mu prijatelji stavili na raspolaganje jednu kolibicu u Askoni. Njegovo pisanje bilo je pod jakim uticajem Georga Kaisera, koji je bio pobegao iz Nemačke.

Privržen mahom tradicionalnim formama tematizovao je na osnovu istorijske građe diskrepanciju između ideala i političke i tzv socijalne realnosti. U svom najpoznatijem komadu "Das heilige Experiment" (1947) predstavlja ukidanje jezuitske države kao u Paragvaju kao posledicu političkih borbi za vlast.

Ta drama – mešavina istorijske tragedije i problemske drame – praizvedena je 1943. U wurde u Biel-Solothurnu i mogla se gledati 1947. U Burgteatru u Beču. Međutim internacionalnu pažnju i finansijsku uspeh komadu je sa 450 predstava doneo pre svega francuski prevod i izvedba u pariskom Theatre de l'Athenee a pod naslovom "Sur la terre comme au ciel".

Hochwälderovo najuspešnije vreme bile su 1950e godine u kojima je važio takoreći kao kućni autor Burgteatra.

Najpoznatiji komadi su mu "Jehr" (1932), "Esther" (1940), "Das heilige Experiment" (1941), "Der Flüchtling" (1945), "Hotel du Commerce" (1945), "Meier Helmbrecht" (1946), "Die verschleierte Frau" (1946), "Der öffentliche Ankläger" (1948), "Der Unschuldige" (1949, inovirano 1956), "Virginia" (1951), "Donadieu" (Erstaufführung Burgtheater, 1953), "Der Verfolgte" (1954), "Die Herberge" (Praizvedba Burgtheater, 1956), "Donnerstag" (Svetska praizvedbe Salzburger Festspiele, 1959), "Schicksalskomödie" (1960), "1003" (1963), "Der Himbeerpflücker" (1964; komedija, 1965 filmovano s Helmutom Qualtingerom und Hilde Sochor), "Der Befehl" (1968), "Lazarett! oder Der Säbeltiger" (1974/1975) kao i 1974-1986 "Die Prinzessin von Chimay", "Die Bürgschaft", "Der Feldzug" i "Leporello sucht einen besseren Herrn" (nedovršeno).

Fritz Hochwälder živeo je 45 godina u egzilu u Zürichu, gde je umro 20. oktobra 1986.

 

Feliks Miterer, rođen je 1948 u Ahenkirhu (Tirol) kao sin obudovele seoske nadničarke Adelaide Markštajner i jednog rumunskog izbeglice. Odmah po rođenju majka, koja je već imala dvanaestoro dece, bukvalno ga je poklonila bezdetnom paru prijatelja – istih takvih nadničara kakva je i ona bila. U školu je išao u Kicbilu i Kirhbergu, potom je pohađao Učiteljski zavod u Insbruku i od 1966. radio u insbruškoj carinarnici. Njegovi prvi autorski prilozi pojavljuju se 1970. na Autrijskoj televiziji (ORF). Od 1977. egzistira kao samostojni autor. Ipak u svojim komadima (kao u prvom komadu Kein Platz für Idioten) uvek iznova se pojavljuje i kao glumac.

Miterer samoga sebe označava kao „zavičajnog tirolskog pisca“ i svojim delima, koja se često služe veštačkim dijalektom, po formi i sadržaju nastavlja tradiciju narodnog komada. Pritom poseže za mahom  problematičnim i kontroverznim temama, kao što je u komadu Kein schöner Land prodiranje fašizma u seosku zajednicu, ili odnos Nemaca i Austrijanaca na primeru turizma u Tirolu u satiri Die Piefke-Saga. Ona je je emitovana kao TV serija na ORF-u i već po pojavi (1991) bila je ekstremno osporavana. Ipak, upravo dela Die Piefke-Saga i Verkaufte Heimat (Prodana domovina, isto tako emitovana od ORF) pomogle su Felixu Mittereru da krajem 1980ih godina dođe do velikog proboja. Njegovi protagonisti su socijalno izolovani autsajderi kao u Kein Platz für Idioten ili u Die wilde Frau, Stigma, itd.

Omiljeni je i višestruko nagrađivani autor i dela mu se redovno izvode u pozorištima Tirola, ali i drugih krajeva gde se govori nemački.

 

Heinz Rudolf Unger, rođen 7. avgusta 1938. u Beču bio je najpre slovoslagač, reklamni tekstopisac i novinski urednik. 1969 odlučio se za poziv slobodnog pisca i pesnika. Delo mu obuhvata gotovo sve žanrove: pisao je romane, poeziju, pozorišne komade, scenarija, radio-drame, lidove i libreta, kao i omladinske i dečije knjige, a sarađivao je i sa kabaretskim trupama.
U njegova najvažnija dela spadaju između ostalog "Die Fliege am Broadway" (knjiga odlikovana Austrijskom državnom nagradom za dečiju i omladinsku literaturu), romani "Löwenslauf" i "Karneval der Götter" kao i trilogija "Die Republik des Vergessens" s komadima "Zwölfeläuten", "Unten durch" und "Hoch hinaus". Najpoznatiji mu je komad "Zwölfeläuten" (1985), koji postoji i kao pripovetka i filmovan je za ORF.
Sredinom 1970-ih Unger je pisao većinu tekstova za dvoiposatni istorijsko-politički oratorijum "Proletenpassion" (Proleterska pasija) politrock-grupe Schmetterlinge (Leptiri), ustvari muzičko-kabaretska revija revolucionarnih  pokreta Novog veka između 16. I 20. stoleća, praizvedena na Wiener Festwochen 1976.

 

Hans Carl Artmann, austrijski pesnik, pisac i prevodilac rođen je 1921. u Beču gde je 2000. godine i umro.

H. C. Artmann bio je sin obućara Johanna Artmanna i njegove žene Marije, rođene Schneider. Rastao je u Beču i tamo pohađao osnovnu školu (tj. folks- i grundšule) Potom je tri godine radio kao biropraktikant da bi godine anšlusa započeo obućarski zanat. 1940. narukovao je kod Vermahta, borio se u 2. Svetskom ratu i na Istočnom frontu bio više puta ranjavan. Dva puta je dezertirao. Posle prvog pokušaja bio je osuđen na 12 godina zatvora i premešten u kazneni bataljon Vermahta. Prilikom borbi u Elazasu, 1944, uspelo mu je da ponovo pobegne, da bi se do kraja rata krio u Beču. 1945 dospeo je u američko zarobljeništvo gde je delovao kao prevodilac i gde je pisao svoje prve tekstove.

Posle 1945. Artmann ponovo živi u Beču i od 1947 je objavljuje prve književne na radiju i u časopisu Neue Wege. Od 1952. deluje zajedno s Gerhardom Rühmom, Konradom Bayerom, Friedrichom Achleitnerom i Oswaldom Wienerom u okviru Wiener Gruppe, od koje se međutim distancirao 1958. Te godine pada i njegov najveći uspeh kod publike – zbirka pesama med ana schwoazzn dintn, s kojom se probio uz pomoć žanra poezije u dijalektu, što je on međutim na svaki način shvatao samo kao jedan u nizu eksperimenata. Činjenično primena bečkog dijalekta nije tipična za njegovo ukupno delo. Njegove romane, liriku i pripovetke karakteriše razigrani nadrealizam i jezička igra pod uticajem dadaizma.

Kao teoretičar Artmann je nastupio 1953. Sa svojom „Proklamacijom poetskog čina u osam tačaka“ oglasio je da „čovek može biti poeta, a da nikad nije napisao ili izgovorio ni jednu jedinu reč“.

Od 1954. Artmann preduzima ekstenzivna putovanja po Evropi, između 1961-1965 živi u Švedskoj, potom do 1969.  Berlinu, i od 1972 u Salcburgu. Dobio je brojne nagrade i priznanja, između ostalog, Großen Österreichischen Staatspreis (1974), i Georg-Büchner-Preis (1997).

Delovao je i kao prevodilac, između ostalog s engleskog jezika, za tako različite pisce poput H. P. Lovecrafta ili Cyrila Tourneura. Dao je veoma slobodan prevod pesama François Villonsa na vineriš (bečko narečje) koje je Helmut Qualtinger snimio na gramofonsku ploču. 1999 pojavio se Asterix oes Legionäa, jedan svezak Asteriksa na vienerišu.

 „On mi je bio pojam, dokaz da je egzistencija pesnika moguća.“ (konrad bayer)